Prve tri sekunde ljubavi
U prvoj se uplašiš.
Postoji razlog zbog čega se to dešava. Tvoje okruženje sigurno nije mesto gde ćeš biti pripreman na tako nešto. Jer jednostavnije je ne rizikovati. Ljudi se druže, upoznaju preko drugih ljudi, godinama se poznaju i stvari, kako se to sterilno kaže, vode jedna drugoj. Umesto da se ugledaš na njih ti si imao dovoljno inata i nisi prodao svoju budućnost navici. Zbog toga ćeš u tom trenutku biti nespreman.
Uplašio si se zbog brzine. Pripremao si ti skicu svoje princeze, godinama, metodično. Snevao si. Ti si bio taj neodoljivi kučkin sin koji svojim osmehom rešava situaciju u svoju korist, onaj koji sekundom reaguje i zavodi nezavodljivo. Na sve one replike odgovarao si pametnije, bio brži od, bio taj koji zna kako će se situacija završiti. Okrenuo bi se u odsudnom trenutku u objektiv kamere, namignuo i jedino bi žene sa jačim srcima bile u stanju da odšetaju iz sale.
Ali ja ovde ne pričam o fantazijama, o tvojoj bahatoj samoveri i prokleto glupom rezonu da su dvoje suđeni jedno drugome, da nađe onaj koji traži, da ćeš biti spreman kada čas dođe. Vatrometi se ne pale sami od sebe, nije im potrebna stabilnost i nega da bi eksplodirali. Oni nastaju agresivnom hemijskom reakcijom, fitilj se pali, iskre gore i godinama skladišten suvi barut izaziva eksploziju. Samo što vatrometi nisu rutina koju živiš. Oni su nešto o čemu čitaš, ono šta gledaš, ono o čemu drugi lažu da su doživeli. Vatrometi su jako retki.
Onda se dese i uplašiš se.U drugoj sekundi gubiš sebe pred lepotom. Pored tog famoznog straha koji nije ništa drugo do lavina u tebi brižno potiskivanih emocija, desi se da se neprepoznaš. Ne pričam ti o karakteru, principu i nekom tvom stilu pejzažnog slikarstva na temu emocija. Pričam o lavini koja ne pita za tvoju samoobećanu pamet niti iskustvo. O lavini koja ne mari jesi li nešto naučio od prošle kučke koja se poigrala tvojim tadašnjim tumačenjem ljubavi.
Govorim o totalnom resetovanju stvarnosti. Kada ulaziš u cirkus koji iz nekog, samo tebi znanog razloga, zoveš luna-parkom.
To je sve na nekom drugom mestu već postojalo, neki srećniji ljudi su to godinama gledali. Ti si jednostavno kasno došao na žurku.
Primetićeš kojom je preciznošću nanela lak za nokte, kako se i slučajni prolaznici zaljubljuju u nju kada se oseća zimogrožljivo i to pokazuje. Ono gde možeš pogrešiti je ako pokušaš sve to da opišeš. Jer ne trebaju njoj reči. Ona zna ko je ludak na kiši ispod njenog prozora, ona zna ko je kad telefon zvoni i ko na njeno ime vezu prekida. Ona zna čija je velika bol…
Kapiraš.
Zbog toga je možda i dobro što se ovakve stvari dešavaju tako retko. Zamisli da si spreman i da znaš šta te čeka? Gde bi tu bilo iščekivanja i lepote u svakoj jebenoj stvari koju vidiš, dodirneš i osetiš? Nigde.
Zato samo polako, smireno i broj u sebi. Dvadeset i jedan, dvadeset i dva, dvadeset i tri.
Ljubav.














































